Gde si Bože? U ovim kasnim satima da me pogledaš, dok sama sedim u tmini, na staroj hoklici, ispred slike Poljubac od Gustava Klimta i tražim Svetlost. Pokaži mi put, sada kad ga nemam, dok izgubljeno lutam u vrtlogu svojih misli, bez igde ikog.
Svakog jutra slušam Vivaldija, i cvrkut ptica, i poželim da sam ptica, da bih mogla da dotaknem tvoje nebo. U traganju za slobodom, i bežanju od mediokriteta, u ratu sa autoritetom, čovek izgubi sebe, a želeo je da osvoji slobodu, u borbi s ovim svetom, da trči od njega daleko, kao lep beli konj na poljani. Da živi na distanci, kao Šopenhauer.
I pita se zašto je toliko slušao svoje srce, i verovao drugima? Zašto nije ostao sa njima samo na dobar dan?
Kao monah, koji ne želi da mu drugi ukradu svet, i svaki dan u molitvi susreće Tvorca, odlučio je da se povuče od sveta.
Sve te granice, i ideologije, uloge u koje nas stavljaju, gde su? Ja ih ne vidim, jer gledam kroz tvoju suštinu.
Kada bi mogla da budem list, koji srećno putuje van vremena, ili kamen, koji je postojao pre svih nas. Kada bih mogla da dotaknem dušu izvoru. Provedem četrdeset dana u pustinji.
Sada u šumi šetam bosa po kiši, i pevam pesme o tebi.
Moja je duša umorna, od uloga i pričanja, i čezne za prapočetkom.
U metafizici i transcedentu ona se razvija.
Pišem ti Bože pisma, i nadam se da ćeš ih videti.
Marijana Jakobac
Коментари
Постави коментар