Ličnost koja nije spoznala sebe, ima pritajeni strah od svoje unutrašnjosti i samoće, zato želi da kontroliše svet oko sebe. Svesno laganje nekog da je gluplji nego što misli je pokušaj da se njegov duh i ličnost ubiju do maksimuma.
Onaj koji polazi od pretpostavke da su drugi glupavi, polazi od stereotipa da su jednodimenzionalni i prosti.
On ovakvim postupkom ograničavanja dugih, nesvesno ograničava sebe, i zato uspostavlja kontrolu nad drugim bićima. On ne zna i negira, da čovek u biti nije glup i jednodimenzionalan, nije duh ili materija, nije samo jedna ili druga krajnost, već je kompleksan i višedimenzionalan, kao i sve u ovom svetu. Kompleksnot je nemoguće kontrolisati drugačije, nego njenim suzbijanjem, ograničavanjem i definisanjem, a najdelotvorniji čin, kao što smo već videli kroz celokupnu ideološku istoriju za takvo nešto je: strah.
Samo pokornošću i osećajem krivice, čovek postaje sve manje svestan svoje vrednosti.
Samo jednostranošću i kratkoročnim rešenjima, čovek je bliži fanatizmu i verovanju da je istina konačna i jedna. Međutim, svako ko želi da bude iole produhovljen, naučiće vrlo spontano da prihvata sve istine ovoga sveta, jer sve su nastale iz mukotrpnog bola i truda. Neće zuriti toliko slepo i nekritički samo u jednu, a ostale surovo odbacivati kao da ga se ništa ne tiče.
Neće imati potrebu da drugima nameće istinu, sebe proglašava Bogom ili savršenstvom, jer će uvideti lepotu i savršenstvo u svakoj.
Produhovljen čovek je kompleksan, on je pre tajnovit i nedefinisan, nalik tišini, van domašaja bilo koje ideologije ili buke, verovatno zato što je prihvatio svoje duševne bolesti i savršenstva, svoje pobede i poraze.
Marijana Jakobac
Коментари
Постави коментар