U nedostatku dotoka sa samim sobom, čovek postaje slep na pojedinosti i čuda.
Ko nije spreman na samoću;
nije spreman na sebe, na život, na lepotu i mir, na poštovanje i odgovornost, postavljanje ličnih granica. Na sopstveno dostojanstvo, ljubav prema sebi koja je izvorište drugih. Na sjaj u oku neba, šum usamljenog lista, čudesnost belog goluba, nebo koje se olujama i vetrovima bori za svoju čistotu, na poglede starih zidina, zidove koji govore izmišljene jezike stvarajući nove hijeroglife, pejzaže, kutove, oronule ivice...
Nije spreman da svakodnevno prolazi Grčkoškolskom, Ulicom Zlatne Grede, pokraj Saborne Crkve... Prisećajući se starih vremena, manira, pisaca koji su nekad, nekad, davno ovde živeli.
Na poglede drugih, njihovo svakodnevno beleženje u memoriju sopstvenog duha, na njihove boje, očiju, čudnih nijansi, oblike usana, mirise, grimase, bore, pokrete, zgrčenosti, boli i patnje u liku isfrustriranom od naličja života koji traži zagrljaj.
Na čistinu, vazduh, Novog Sada, koji je sastavni deo ovoga sveta. Na dah, udah i izdah, kojima se kreće dan.
Umetnost je od fragmenta napraviti celinu. Umetnost je u kamenu videti pticu. Čoveka iz gradske čistoće smatrati blagoslovom ovog života, zbog nijansi njegovih očiju i prirodnosti pokreta koji se retko mogu pronaći na sceni.
Umetnost je čoveku bez doma pružiti ruku, ne obazirući se na njegovu istoriju i zbog čega je tu došao.
Umetnost je humanost i isceljenje duše, urlik za savršenstvom dobrote - ne puka estetika i elitizam...
Ponekad se dogodi da osvane po koji osmeh deteta u različitoj starosnoj dobi, i ona šećerna vuna prkosno pleše halavo se hrvajući sa detinjim zubima u Zmajovinoj.
Život se svaki dan upisuje oko nas i u nama, a naše oči, ili beleže, ili beže, nekud daleko, hvatajući ko zna šta.
M.J.
Коментари
Постави коментар