La double vie de Véronique,
Krzysztof Kieślowski
Krzysztof Kieślowski
Predstoji prevelik dug, kada je duh gnevan.
Reči su put, ali i oružje.
Reči su igra, ali i poetika.
Msitičnost,
Put,
Magija zamršenosti.
Prazna posuda,vrti se ka istom smeru,
Čineći rugobnost svoje svrsishodnosti.
Puna činija je Blagovest,
Ona čeka svog gospodara, da mu se preda u naručje
Naiskap!
Budi puna činija,
Praznine,
Koja nije šuplja.
Svetlost, čistina...
Koja nikada nije bila teška.
Kako je tajna postala tajna,
Odveć poznata, odveć strana?
Odveć postojana, otkrivena,
Nikada do kraja
Dokučena,
Dootkrivena?
Ima li početak i kraj?
Ima li ropac i raj?
Nastoji nam težak put-trnovit dug
Da budemo celi.
Kao duhovi naših duša
Nadvisimo reči
Surovi manifest ega!
Reči su:
Rod, plod, delo,
Materijal misli,
Da li i večnost...
One su: šok,
Prodor,
Porod,
Skok,
Vrelo,
Poteklo iz unutarnjeg vrča-duše.
Iz unutarnje istinitosti, koja je prethodila.
Svesti-podsvesti.
Iz unutarnje energije-oduvek i zauvek.
Reči su umetnost.
Kao živa slika, trenutačno se vijore i nestaju.
Kao kod, tipografski, vešto, utiskuju se u vreme.
Kao žrtva, čin, pokušale su korak dalje...
Nastale u najdubljoj tananosti tišine
U najvećoj spontanosti koja
Utihuje um.
Niko ne zna kada, kako...
Um ne pamti ono, pređašnje rođenju.
Um je mišić, on reaguje na draži-pokrete,
Međugrudne istine-srca,
Koje lupa, kada počinje
Da šapuće prijatelj rođenja.
U početku beše reč,
Pre početka?
Ne beše.
Ništa nije postojalo, niti je planirano da postane.
Pre početka beše večnost, beše početak.
A početak je morao početi, uvek će početi,
Da bi nas vratio Njoj.
Budi tihost, spontanost, koja umiruje um.
Puna činija praznine što žrtvom čisti-kadi duh.
Oderci se kalupa, svojih, kao i odomaćenih zakona.
Žrtvuj se, stradaj!
Prolij i ti malo svoje krvi,
Neka i tvoje krvce oseti šta je izlazak!
Oslobodi se prevelike ugodnosti!
Ne dozvoli da ti um govori ono naučeno podražavanjem!
Odreci se surovih igara!
Pusti srce da prozbori, što je duša naučila
Rođenjem!
Možda je tako nastala reč?
Niko ne zna kada i kako,
Od koga i zašto.
Vodi nas ka istom
Vraća nas od istog...
Svima dosadi sve otkirveno.
Pa opet sve otkriveno, vodi nas ka snazi nikad otkrivenog,
Da bi nas vratilo ponovo otkrivenom-spoznaji.
Dopusti tom stepeniku iznad.
Jer um je ipak, granica, koja ne pamti onaj izvor nadvisujućih početaka?
Budi spreman da ideš korak dalje,
Budi stena mekih osetila,
Budi pitanje bez odgovora,
Reč koja ćuti, a pažljivije sluša,
No što progovara.
Budi trezvenost koja život budi.
Ne boj se početka,
Tu nastaje duša...
Reč je dar koji beše u njemu samom, ali ne i govor
Koji je oblači.
Pa šta li je onda?
To je tajna....
Kao spontanost koja utihuje um.
M.J.
💜
ОдговориИзбриши:) ...
ОдговориИзбриши