André Kertész
Paris, Vert Galant on a Fall Afternoon, 1963
Treptaji lire moga srca,
Sa žicama čipaka, koje gorčina pipkavo pipka.
Sa bolom pred Gospodom stojim
Kao nagi pregib pred svetom.
Da li je to ikada bio put, poziv, kojim sam naumila krenuti?
A zlo se uvuklo baš tamo, gde je telo najslabije,
Gde je volja najkrhkija,
Gde je želja najhrabrija
I gde se stid uvukao pre rođenja
Na putu stvaranja.
Jer, sve što je bez stida moglo izniknuti, ukinula je bol
Onoga ko me rađa.
I zemlju ovu rosnu, nabreklu, nabubrelu,
Pogodismo slepilom
A sunce,
Zapalismo vatrom naših želja.
Sada me je stid da sam stid,
Da sam čovek,
Da sam belina,
Da sam dete željno radosti.
Ali šta li je radost,
Bez težine
Bez ogrešenja?
M.J.
Коментари
Постави коментар