André Kertész, New York, 1972
Lišće je piskaralo tvojih misli.
Kao prekrasna oda
Krilima sanjaš oblake.
Ta iskrica iskona tvog nimbusa
Za koji samo nebesa znaju.
Vetrovi šapata
Prenose tačkasto-žmirkava osećanja zemlje.
Izmislila bi novi jezik,
Znam.
U kome bi se svako stvorenje sporazumevalo,
Na isto-poseban način.
Zar on već ne postoji?
U pejzažima mokro-suvih,
Nabreklih reljefa,
koji
Čine građu silovitih trava.
Da anđele
Snagom pokriju
Kao što i tvoje telo
Tvoje hreuvime skriva.
Radosti tvojih jagodica,
Draži božanstva,
Čine dodire.
Dodire svih zemalja
u reljefima slave nebesinjske.
Da te dodir dotakne,
I vrhovima kupa tvoje heruvime.
Dovoljna da leti,
Iskrenošću sijaš.
Zar još uvek nisi dorasla zemlji?
M.J.
Коментари
Постави коментар