Ličnost koja nije spoznala sebe, ima pritajeni strah od svoje unutrašnjosti i samoće, zato želi da kontroliše svet oko sebe. Svesno laganje nekog da je gluplji nego što misli je pokušaj da se njegov duh i ličnost ubiju do maksimuma. Onaj koji polazi od pretpostavke da su drugi glupavi, polazi od stereotipa da su jednodimenzionalni i prosti. On ovakvim postupkom ograničavanja dugih, nesvesno ograničava sebe, i zato uspostavlja kontrolu nad drugim bićima. On ne zna i negira, da čovek u biti nije glup i jednodimenzionalan, nije duh ili materija, nije samo jedna ili druga krajnost, već je kompleksan i višedimenzionalan, kao i sve u ovom svetu. Kompleksnot je nemoguće kontrolisati drugačije, nego njenim suzbijanjem, ograničavanjem i definisanjem, a najdelotvorniji čin, kao što smo već videli kroz celokupnu ideološku istoriju za takvo nešto je: strah. Samo pokornošću i osećajem krivice, čovek postaje sve manje svestan svoje vrednosti. Samo jednostranošću i ...